zasto radim ovo sto radim...
jutros sam otvorila ovaj blog sa motivom da zapisem svoje misli, otkrivenja o zivotu, o smislu...kada mi stvari sjednu na svoje mjesto, a kasnije ih zaboravim...samo se sjecam svoje srece dok mi je nesto postajalo jasno kao dan...yes! Yes! Kako imam hashimoto dijagnozu odn. kronicnu upalu stitnjace, bla bla.. (neda mi se traziti po papirima da vidim sta mi, ja znam ali oficijelno...ionako ne primam nikakvu terapiju) sve brzo zaboravljam...
nije to uvijek lose...cesto se sjetim kada se na nekog ljutim, ali se ne mogu sjetiti zasto...bilo bi dobro da zaboravim i ono prvo...ali...
previse sam ja lijena da pisem, pisem...vidim samo koliko se ljudi trude i kako to dobro rade....
dodje mi zamislim (kako bi se motivirala) da pisem dnevnik...
brine me ta nasa sveopca bigbraderizacija...
sjecam se kako mi je bilo muka od Facebooka kada sam skontala da svi sve vide....sto god da napisem, napravim...a ja nemam kontrolu nad tim jesu li ti mi ti ljudi naklonjeni ili ne, i koliko u kojem trenutku...
Isla sam slati poruke samo na inbox...nedajboze nesto da nekome napisem na wallu...a sada...sada bi sve na wallu...jer ono sto je inboksu kao da i ne postoji...sve mi je to jadno...i sama sam sebi jadna...
duboka je u nama ta potreba da budemo saslusani, primjeceni, uvazeni... ali sve je to nekako postalo izopaceno...samo da zadovoljimo svoju potrebu...nema one prave interakcije...da zrtvujemo svoje vrijeme za drugu osobu u zgodno i nezgodno vrijeme...sve smo si prilagodili i jedni druge poucavamo u tome...
sjecam se samo kada sam pocela odgovarati ljudima koji bi mi se javili na FB chat (sada sam offline BTW), pa sam pricala sa ljudima koje jedva da i poznajem i bila pristojna, pristojana...a nije mi se dalo...da bi me oni lagano odmorili, pa je ispalo da ja njih gnjavim....bar sam tako ja sebi jadna ispala...
kasnije sam ja stara majstorica sva vazna (kad se potrefilo tako) komunicirala sa nekoliko ljudi u isto vrijeme i pustila da oni jadni novopeceni iscekuju moj odgovor... neka se uce reda...a tako je i meni bilo dok nisam ispekla zanat...samopravedno sam razmisljala...
Jedino me tjesi sto ovdje ne mogu nikoga udaviti...koga ne zanima...neka ne cita!
odlucila sam da nikome od poznatih necu reci za ovaj blog...ne zato sto zelim govoriti o nekim tajnama (a mozda i hocu :))) vec jednostavno zelim biti anonimna...i ne buditi niciji interes da me bolje upozna...
jeeeeeeeeeeeee...
a onda opet razmisljam sto si to navlacim na vrat...priliku da me netko ispljuje...
a mozda sretnem neku srodnu anonimnu dusicu i uljepsamo si zivote prijateljstvom...
nedavno sam na forumu upoznala djevojku sa istom dijagnozom (stitnjacarskom) kao i ja...i dozivljavam je jako bliskom...jer nitko drugi ne ume da razume...
mozda i moje nebuloze nekoga utjese pa se osjeti vrlo pametnim i sretnim u odnosu na mene...ili me pocne sazaljevati, pa to u njemu probudi osjecaj superiornosti...pa se opet dobro osjeca...opet dobro djelo...
ili me netko dobro napljuje pa se osjeca mocno...bar nekome da skrese...opet dobro djelo (ukoliko ga ne pocne peci savjesti...onda je stradao...) itd itd..
bumo vidli(kako bi braca zagorci rekli)...bojim se da sam prelijena i nedisciplinarana, ali to je upravo ono sto moram promjeniti u svom zivotu, da duze zivim i bolje mi bude na zemlji...
nista...toliko za sada...
srdacan pozdrav...
|
...